Ljudi iz cijelog svijeta prolaze kroz niz promjena koji utječu na njihov dosadašnji život. Zbog ratova, teške političke i ekonomske krize, pa i klimatskih promjena milijuni ljudi bježe iz svojih zemalja tražeći utočište u nekim drugim, dalekim zemljama. Iza sebe ostavljaju obitelji, razorene domove i uspomene koje su jedino što uspijevaju ponijeti sa sobom. Konfliktne situacije u arapskim zemljama, ali i mnogim zemljama diljem Afrike svakim danom iseljavaju sve veći broj ljudi koji prolaze trnovit put kako bi došli do Europe. Nekoliko stotina izbjeglica pronašlo je svoje utočište i u Hrvatskoj, kao tražitelji azila i imigranti koji čekaju odobrenje za odlazak u neku drugu europsku zemlju. 

Kako bi ovo ljeto imali pomoć i podršku mladih ljudi iz cijelog svijeta, pobrinuo se Crveni križ i međunarodna organizacija mladih AIESEC. Studenti iz raznih dijelova svijeta od SAD-a do Kenije, odlučili su ljeto provesti u Hrvatskoj i volontirati s imigrantima. Među njima su bile Juliet Aura i Sophia Abigail koje su odlučile pružiti ruku ljudima u potrebi. Juliet Aura ima 21 godinu i studira međunarodne odnose na fakultetu u Mađarskoj. Rođena je u Keniji u koju se nakon završetka fakulteta želi vratiti. Iako i njena zemlja prolazi kroz ekonomske uspone i padove, za Kenijce kaže da su ljudi koji bez obzira na sve žele ostati u svojoj zemlji. Budući da su okruženi zemljama poput Ruande, Konga i Etiopije, na meti su imigrantima kojima pružaju utočište do njihovog odlaska u druge zemlje. 

Sophia Abigail je 19-godišnja Indonežanka koja u Jakarti studira sociologiju. Imigrantska kriza nije utjecala na njenu zemlju, no Sophia je imala potrebu pomoći ljudima koji su zbog rata ili ekonomske situacije sve izgubili. Iako žive na različitim dijelovima svijeta, 14 volontera  spojila  je ista želja i potreba da pomognu u programu integracije imigranata u zemlji u kojoj se trenutno nalaze ili traže azil. Tijekom nedavnog razgovora, Juliet i Sophia  podijelile su s nama razmišljanja o svom volonterskom iskustvu, imigrantima, boravku u Hrvatsko i želji da se sve veći broj odluči na pomoć ljudima u zagrebačkom hotelu Porin.

      

Kako ste se odlučite na dolazak u Hrvatsku i volonterski program s imigrantima?

Sophia: Do sada nisam imala priliku biti u kontaktu s imigrantima, jer to nije uobičajeno u Indoneziji. U mojoj zemlji nema veliki broj imigranata i odlučila sam ovo ljeto ostvariti kontakt s ljudima u potrebi.  Imam iskustva s pružanjem prve pomoći u suradnji s Crvenom križom, tijekom srednjoškolskog obrazovanja. Svoje vještine sam željela iskoristiti tijekom boravka u Hrvatskoj i steći novo, vrijedno iskustvo u pružanju pomoći ljudima u potrebi. 

Juliet: U sklopu fakulteta koji pohađam, postoji program koji se ‘Sigurnosne studije’. Izazovi koji se odnose na sigurnost utječu i na imigrante, a volontirati i provesti neko vrijeme s njima, za mene je bilo interesantno iskustvo. Pritom ne mislim na sažalijevanje tih ljudi, nego pružanje podrške, pomaganje i razumijevanje situacije u kojoj su se našli. Moja majka živi u Keniji i ima sličan projekt, pomaže djevojkama iz Ruande i Somalije. Podučava ih raznim tehnikama izrade košara, nakita i odjeće kako bi se mogle lakše integrirati u zajednicu. Uči ih kako preživjeti. Ona mi je bila inspiracija da se prijavim na ovaj projekt. 

Kakvo je bilo vaše iskustvo volontiranja s imigrantima u hotelu ‘Porin’?

Juliet: Prvi put kad uđete u hotel Porin zateći ćete jako tužan prizor. To zaista nije normalno okruženje za život. Nakon nekog vremena navikneš se na to mjesto i na ljude kojima je to jedini dom. Naše iskustvo je bilo odlično i brzo smo se prilagodile.  Primijetila sam veliki broj ljudi iz Konga i Nigerije. Uglavnom su muškarci, no ima i nekoliko žena. U hotelu ‘Porin’ ima puno djece, mnogi od njih znaju pričati hrvatski jezik i pohađaju škole u Hrvatskoj. Većina imigranata, njih 90 posto smatra Hrvatsku samo privremenom stanicom i želi preseliti u neku drugu zemlju, no postoji i određeni broj ljudi koji vidi svoju budućnost ovdje i tražitelji su azila u Hrvatskoj.  

Sophia: Moja prva očekivanja vezana za volontiranje u Hrvatskoj, bila su suprotna od onoga što sam zatekla. Mislila sam da se radi o vladinoj ustanovi ili nešto slično, no dolaskom u hotel ‘Porin’ shvatila sam da nije tako. Hotel je trenutno mjesto boravka za imigrante i  tražitelje azila u Hrvatskoj. Oni u hotelu žive i čekaju odgovore vezano za njihov boravak, državljanstvo i slično. Kad sam ušla u hotel, bila sam pomalo šokirana, jer uvjeti u kojima žive nisu najbolji. Pritom mislim na čistoću i atmosferu u hotelu. Kad priđete ljudima, jako su tužni i nije im do razgovora. Nesretni su jer ne znaju do kada će njihov život ovako prolaziti, hoće li dobiti dozvolu da ostanu ili idu dalje (ovisno o njihovoj zamolbi). Većina imigranata i tražitelja azila je iz konfliktnih zemalja iz kojih su morali iseliti zbog rata ili ekonomskih razloga. Ljudi u Porinu jako teško žive, zato je dobro da im volonteri pomažu kroz nekoliko tjedana. 

Kako su imigranti i tražitelji azila prihvatili volontere? Jesu li bili otvoreni za komunikaciju ili su odbijali kontakt s vama?

Sophia: Djeca su jako otvorena, razgovarali su i igrali se s nama. Ne boje se stranaca, no pojedini odrasli ljudi nisu otvoreni za razgovor. Većina je ipak  htjela neku interakciju s nama, iako se radilo samo o kratkom razgovoru. Neki ljudi su Juliet povjerili svoju priču, zašto su ovdje i kako su došli do Hrvatske. Bilo ih je jako lijepo upoznati, komunicirati s njima i upoznati njihove priče. 

Koje su bile vaše obaveze tijekom volontiranja u Zagrebu i kako ste provodili vrijeme s imigrantima?

Sophia: Od 10 do 15 sati smo boravili u hotelu Porin, a svaki dan je bio novi početak. Obaveze su se mijenjale tijekom naših šest tjedana boravka, ovisno o onome što im treba. Ako im je potrebno čišćenje, onda je to bio naš zadatak. Sljedeći dan bi bili zaduženi za podučavanje engleskog jezika, sortiranje knjiga, igranje s djecom ili zajedničko gledanje filmova. Svaki dan je bio novi izazov i prilika da nešto dobro napravimo za te ljude. 

Juliet: Svaka osoba i grupa ljudi, od muškaraca, do žena i djece ima određeno vrijeme za sebe. Od higijene, igranja, učenje jezika i korištenja kompjutera. Pomagali smo u prevođenju određenih jezika poput arapskog i afričkih jezika te interakciji s njima. 

Tijekom boravka u Zagrebu pokrenuli ste kampanju preko stranice ‘Go Fund me’ u suradnji s Crvenim Križem za skupljanje donacija. Možete li reći nešto o kampanji, te potrebama tražitelja azila i izbjeglica?

Sophia: Kampanja za skupljanje donacija inicijativa je jednog od naših prijatelja, Shimona Horwitza iz SAD-a. Želio je napraviti nešto dobro i vratiti ljudima iz Crvenog Križa i imigrantima za dobiveno iskustvo kroz ono što im je najpotrebnije. Oni su nama pomogli da dobijemo novo iskustvo u životu, a mi njima možemo pomoći da dobiju najpotrebnije stvari poput higijenskog materijala i stvari za djecu i bebe. Od doniranog novca smo kupili nove igračke djeci, pelene, baby maramice i ostale potrepštine. 

Juliet: Pitali smo ih što im je najpotrebnije, a među nabrojenim stvarima najviše je bilo potrebe za Pampers pelenama, baby vlažnim maramicama i šamponima. U hotelu imaju hranu, odjeću i obuću koju također dobivaju od donacija preko Crvenog križa. Svaki tjedan dobivaju higijenski paket u kojem se nalazi sve što im je potrebno tijekom tjedna. Od doniranih novaca preko stranice ‘Go fund me’ kupili smo neke od higijenskih potrepština i pakirali njihove pakete.  

Nakon šest tjedana u Zagrebu i volontiranja s imigrantima sigurno ste stekle vrijedno iskustvo. Koji je vaš savjet za ljude koji žele pomoći i uključiti se u donacije ili volonterski program s imigrantima?

Juliet: Prvi savjet je da imigrante tretiraju kao ljudska bića. Okolnosti su ih učinile imigrantima, a u takvu situaciju može doći bilo tko. Ako iz Hrvatske odlučite preseliti u Njemačku, uvijek ćeš biti drugačiji i ljudi će vas tako tretirati- kao imigranta. Svi moramo biti svjesni situacije u svijetu i pokazati ljudskost prema imigrantima, a ne tretirati ih kao izbjeglice. To nisu izbjeglice, to su ljudi u potrebi i trebamo im pokazati ljubav, podršku i razumijevanje. Moje iskustvo je bilo jako pozitivno, izazovno, ali svakako nešto što mi je drago da sam doživjela. Preporučila bi ljudima dolazak u Hrvatskoj i zaista želim zahvaliti što ste se zauzeli za te ljude i pomažete im na njihovom  teškom putu. Možda nije mnogo, ali je veliko to što činite. 

Sophia: Nastavno na ono što je rekla Juliet, samo bi dodala da je važno volontirati. Ako imate priliku, osobno ili preko neke organizacije pomoći tim ljudima, nemojte razmišljati niti trenutka. Možete donirati novac preko naše kampanje , jer novac ide direktno za kupnju stvari koji su tim ljudima zaista potrebni. Higijenske potrepštine su im konstantno potrebne, jer u hotelu živi veliki broj ljudi i nema dovoljno za sve. Svi koji mogu i žele, neka se uključe u volontiranje i otvore srce za te ljude.

Facebook Comments