fbpx

MARKOKANSKI DNEVNICI: PUSTINJSKI GOSPODARI VREMENA

Kad me prijateljica pitala da joj budem pratnja u Maroko na poziv nepoznatog beduina s interneta, trebalo mi je, blago rečeno, još informacija. Kad mi je rekla da je riječ o pozivu na tzv. ”Nomadski festival” u oaznom mjestašcu M’Hamid El Ghizlane, zadnjem tragu civilizacije pred marokansko-alžirskom granicom i saharskim beskrajem, u organizaciji neke vrste nomadskog sindikata zvanog Association Nomades du Monde, nije bilo potrebno ništa više.

Tog ožujka sletjele smo u Marakeš i uputile se na 11-satnu vožnju preko planine Atlas. Auto u koji smo se stisnule s još šest Arapa nakon ponoćnog i iznenadnog presjedanja s busa pitaj Boga gdje u planini, dobro je postavio ton naše marokanske ekspedicije: ovdje neće biti po vašem. Mrkla je noć i još mrkiji vozač vozi sto na sat protiv svih ograničenja prometa i zdravog razuma – ponekad na lijevoj, ponekad na desnoj strani ceste, u zavoje prije kojih ne usporiš već potrubiš da se najaviš, sa slabim svijetlima, u taksiju kojeg na okupu drži selotejp.

Budnim dušama koje se zateknu na cesti u ovo doba također se ne usporava – potrubiš i nastaviš se zaletavati, pa tko prvi popusti. Uglavnom nitko ne popusti, čovjek na cesti nastavlja svoj lijeni mjesečarski hod, a auto proleti kraj njega bez okrzaja, kao da je čarolija učinila svoje. Stižemo u M’Hamid u gluho doba noći uz klasičnu dobrodošlicu lokalne obitelji: sjedenje na podu uz čaj u praznoj prostoriji koju krase samo prazne vješalice prikucane uz zid.

KAD JE BOG STVARAO VRIJEME, STVORIO GA JE MNOGO

Jutarnje sunce i seosko buđenje uz koze najavili su ležerniju i mirniju svakodnevicu M’Hamida i njegovih ”stanovnika Sahare”. M’Hamid je grad Sahrawi naroda koji za svoju domovinu smatra Zapadnu Saharu. U strahu od otimanja kontroli, magrebske vlasti donedavno nisu priznavale većinskim Berberima identitet. Osim koza, deva i turista, ovdje nema mnogo resursa za izlazak iz ekonomskog škripca i mnogi su prisiljeni po dodatnu zaradu odlaziti u užurbane, dekadentne gradove. To su samo natruhe problema s kojima se Sahrawiji bore. Unatoč svemu, ovdje nema kukanja. Kad te netko pita kako si – dobro si. Dobroćudni osmijeh na licu i najčešće riječi su: very good, bihair, no problem i – take your time.

Famozno vrijeme. Vremena je dovoljno za sve. Vremena za odmor, za uživanje u malim stvarima, za obavljanje stvari sa srcem. Sve teče kao u sporom filmu bez radnje, procjene vremena su odokativne. Nakon četiri dana dobivanja proizvoljnih odgovora na ”kad” pitanja, shvatila sam da sat na ruci našeg domaćina uopće ne radi.

Od sata na ruci preko hrane na tanjuru do tetris arhitekture, estetika je bitna. Na sve se detalje s puno duše pazi, hrana na tanjuru je složena s puno truda, simetrično, po boji i obliku. Namirnice se kupuju u lokalnom dućanu, a ako ih trenutno nema, prodavač će ga ostaviti otvorenog i prošetati pola sata do prvog idućeg da nabavi što ti treba. Čekanje ćeš skratiti u hladu na stubama zajedno s psom koji nepomično leži ispred dućana od tko zna kad. Zajedno promatrate djecu koja na magarcima idu u školu, a svaki prolaznik će pozdraviti sa ”salam” (mir). Kad izađeš u restoran i dobiješ hranu, počastit ćeš prvo mačke koje ti se motaju oko stola – malo boljim komadima piletine, naravno. Poštuj učiteljice života.

Muškarci izgledaju moćno i zgodno, iako su im lica skrivenija od ženskih. Iza turbana i šalova vire samo prodorne čokoladne oči. Od žena su u javnom životu odvojeni, dozvoljeno je držanje za ruku i ništa više od tog. S druge strane, muškarci se međusobno drže za ruke i hodaju zagrljeni. Možda su upravo zbog toga brojne druge, nama zdravorazumske geste, ovdje nabijenije tajnovitošću i erotikom: poklanjanje poklona, spravljanje kave, davanje komplimenata.

Ahmede, od kud tebi svi ti izrazi? – pitam ga nakon što je, ohrabren osmijehom kojim sam dočekala njegov sramežljiv pokušaj udvaranja, prosuo pred mene vreću komplimenata.

Nikad nisam u prilici da izlazim i pričam s djevojkom ovako, ovo je malo mjesto i svi sve znaju. Zato nemam iskustva. Ali onda sjednem i maštam. Zamišljam kako će izgledati naš susret, kakve će oči imati, koji ću joj kompliment dati… Onda smišljam stihove i pamtim ih.

Bar su pustoš i samoća plodno tlo za poeziju. Zamislile smo se nad tim dok smo sjedile u kafiću i čekale sok od naranče – zadnjih pola sata. Nije bilo gužve, štoviše, nije bilo ni stolova ni stolica. Morao si ih sam iznijeti iz kafića na cestu ili još jednostavnije – posuditi ih iz kafića pored, samo dovući što ti treba. Osim nas, na cijelom horizontu je ukupno bilo još oko šest ljudi. Pogledavale smo prema šanku na kojem je mladi konobar čavrljao s prijateljem. Malo bi gulio naranče pa zastao, prošetao do televizora da popravi antenu pa se vratio poslu, opušteno. Nakon još deset minuta konačno se smilovao i došetao do nas sa sokovima.

Već? – nasmijali smo se.
Što, žuri vam se negdje?

Pogledah pustoš oko sebe. I to što kažeš…

Ono što ne trebaš, ubit će te…
(berberska poslovica)

Mi, svjetske baje, tvrdimo da je vrijeme novac. Unatoč svemu, žalimo se da nemamo vremena – pa ako ovi ovdje tvrde da imaju svo vrijeme svijeta, tko je onda bogat, a tko lud?

Nedostaje nam odmora, a kada dođe odmor – ne znamo uživati u njemu, ne znamo sjediti sami sa sobom u tišini. Trgamo se od posla da zarađenim novcima plaćamo tečajeve joge, self-help knjige i antidepresive koji će popraviti kontra-efekte trganja od posla. Plaćamo psihologe da nas slušaju i savjetuju, a ti psiholozi onda imaju svoje psihologe. Odgojeni u uvjerenju da je nerad porok, a ne imanje posla kazna, svu raskoš života ugurali smo u rešetke rasporeda i umlatili rokovima, eliminirajući sve što se ne uklapa u logiku industrije kao evolucijski višak. Umjesto da samo uživamo u stvarima, ugušili smo ih riječima i od svega stvorili znanost. Previše reda, pravila i kočnica drže nas u vječnom strahu od života.

Sada učimo ispočetka, poput djece, i vraćamo se pokajnički onome što beduin u pustinji oduvijek zna.

***

Ovdje na beskonačnom pijesku pod sjenama palmi, naizgled ne radimo ništa i ništa nije bitno. Do nas ne dopiru signali, obaveze, brige, nema prošlosti ni budućnosti. Gotovo nasilno sunce zaustavilo je sve tragove života, čuju se samo zvuci chaabi glazbe s mobitela i laganog povjetarca. Rachid gleda u nebo i mršti se.

Nikad neću vjerovati avionima.
Zašto? Nisi se nikad vozio avionom?
Ne. Vjerujem u svoje noge i devu, eventualno auto. Ali da tako ogromna masa može letjeti, nikako.

Rachid je svojih nepunih 60 godina života proveo ovdje, među dinama, a čini se kako će tu i ostati. Njegovo naborano lice, tamnija koža, sveukupna smežuranost i sitnija građa navodili su nas na zaključak da mu je minimalno 75 godina. Ovdje tijelo stari brže od duha. A duh, taj se ne predaje.

Šejtanskog pogleda i vedrog lica, matori Rachid probijao se lakog koraka kroz pustinjski pjesak brže od nas mlađarije, ostavljajući nas iza sebe, napaćene kao da poušavamo trčati kroz more do koljena. Kad bismo htjeli vode, vikali smo ”Rachid, vode!!”, a on bi bacio bocu u pijesak da nas čeka jer on sigurno neće. I produljio svojim putem. Tko zna što je on mislio o avionima i zemljama iz kojih dolazimo, kad plaćamo putovanja da se odmorimo u pustinji. Zar s druge strane mora nema odmora?

Hajmo se igrati zagonetki. – primio se svog štapa za crtanje u pijesku.

Zagonetke su mu bile najdraža zanimacija – nije bio zločest, nikako, ali je bilo nečeg slatko pobjedonosnog u provociranju nakon pola sata našeg mozganja: ”Hajde, pomozite si pametnim telefonima, upalite Google”.

Naravno da u pustinji nema signala ni Googlea ni Wikihow. Ovdje smisao za humor, izvlačenje iz problema, zagonetke i igre u pijesku iziskuju onu imaginaciju i inteligenciju svojstvenu djeci prije nego ih sistem sažme u svoje gabarite i odsječe višak: sposobnost čuđenja, maštanja, razmišljanja van okvira, na alternativne načine.

Mnogo puta svjedočila sam nastojanju omladine ”zemalja u razvoju” i ”Orijenta” da se uklope u europsko-američke gabarite, kada pokušavajući prevenirati omalovažavanje s druge strane – omalovaže sami sebe u startu. Rachidov plafon bio je profesionalno i šutko udovoljavanje nemogućim prohtjevima turista za gluten-free i veganskom prehranom u pustinji. Bila mi je draga njegova pristojna neimpresioniranost Zapadnjacima.

PLES SLOBODNIH 

Hassane, hoćemo li krenuti? Koncert je počeo u pola 8, sad je 9 – uzvrpoljila se moja prijateljica dok je Hasan tek vadio namirnice za večeru iz dućana. 

Pa nismo još večerali. 

Pa ni nećemo, jer nećemo stići. Pusti večeru, nismo gladni. 

Ok, evo sad kad dođe Rachid popit ćemo čaj i idemo. 

Ne znamo ni gdje je Rachid, ne da mi ga se čekati, želim vidjeti festival. 

Daleko od toga da je festival počeo na vrijeme – ovdje stvari počinju kada se svi okupe, termin ne znači ništa ako nikoga nema. Logično, zar ne?

Glazbenici iz Maroka, Mauritanije, Malija, Burkine Faso, izložbe začina, hrane, umjetnosti, plesa, plesnih kostima… Nijedan punk koncert nije do koljena divljaštvu i veselju kakvo su u stanju napraviti nomadi kad ih ponese melos.

Festival je prilika za ponosno prikazati sve ono što ih čini drugačijima ne samo u odnosu na hladni, tvrdi marokanski režim kao takav, već i Arape i gradski stil života. Nomadi su u transu i penju se po zidovima – lovi vrtoglavica samo gledajući ih kako balansiraju na vrhu. Ponosno nose svoje pustinjske haljine i raširenih ruku plešu oko svoje osi dok vjetar nosi tkanine u zrak.

Vijore zastave Amazigha u bojama pijeska, revolucije, mora i zelenih oaza – pa ipak, ne predstavljaju točno određen teritorij jer je pustinja jača od granica. Pjevaju pjesme o vječnom lutanju, kralježnici svoga identiteta sadržanoj i u imenu: slobodni, plemeniti ljudi. Posjećenost je masovna, tu su čitave obitelji, više se ne zna koje je dijete čije, atmosfera je vesela i kirvajska. Dječaci u skupinama oponašaju starije, nastoje plesnim pokretima i marifetlucima zadiviti druge i pokazati svoju muževnost i sposobnost. Ahmed je bio ponosan što sam mu rekla da je zgodan s turbanom, iako se cijelu večer patio s njim – marakeško dijete, nije navikao.

Vratili smo se Rijadu nakon ponoći, u transu, a zvukovi sjeverne Afrike odjekivali su u ušima još dugo u noć. U dva ujutro Rachid je stigao na čaj.

***

Sljedeće jutro, vjerojatno bliskiji nakon ovog inicijacijskog slavlja, zalazimo uz šalicu kave u intimnije teme. U M’Hamidu malo tko zna gdje je Hrvatska. Pitaju ima li Hrvatska more.

Kad sam našem prijatelju koji ne zna engleski pokušala na lošem arapskom objasniti Jugoslaviju ostao je frapiran. ”Muslimani i kršćani su ubijali?!”. Muslimani ne smiju ubijati, među ljudima trebaju vladati mir i ljubav, da ne kažem – bratstvo i jedinstvo. Čak je i njihov islam drugačiji od ”gradskog” – smatraju ga tolerantnijim i mirnijim, dok onaj na prljavim ulicama Casablance ili Rabata nekad zadaje muke tajnim službama.

Na njihovu priču o pripremama za Ramazan uoči kojeg smanjuju alkohol da bi lakše izdržali, zezamo ih: ”Pa zar nije da vi inače ne smijete piti alkohol?”. ”A gle… naš islam ti je onako. Dobar”, smješkao se Hassan.

Nije bitno koje si vjere već kakav si čovjek. Pripovijeda legendu o čovjeku koji za života nije baš držao do islama – pio je, pušio, odavao se porocima i ženama… no bio je dobra osoba, nikad nikome nije nanio zlo. Jedan dan je naišao na bolesnu i gladnu mačku na cesti, te ju je zbrinuo, nahranio i spasio joj život. Kad je umro, taj čin zaslužio mu je odlazak u raj.

Zvuči pošteno.

COCA-COLA U PUSTINJI

Zadnju noć uoči povratka šećem još jednom pustim makadamom M’Hamida. Palim cigaretu, gledam crno zvijezdano nebo svuda oko nas i osjećam u toj anarhiji, pod tim noćnim kozmičkim staklenikom čudnu smirenost i osjećaj sigurnosti. Jesmo li mi svi ostali ludi ako ovaj naizgledni kaos funkcionira jednako dobro kao i naizgledni red, ili su ovi lujkani bili toliko simpatični nekoj višoj sili da ih je odlučila primiti u svoje okrilje?

Od kad je u Maroku na vlast 1999. došao kralj Muhamed VI – liberalan, na Zapadu školovan i Zapadu okrenut, ljubitelj brzih auta i noćnih klubova – reforme su nastupile takvom brzinom da ga je narod šaljivo nazvao ”brzim Muhamedom”. Moja prijateljica ove godine ponovno je posjetila festival i naše beduinske prijatelje. Priča kako se Marakeš promijenio, modernizirao, eno ga u novim, blještavim fontanama, a na ulicama puno više skupih automobila. U M’Hamidu sve više turista i stranaca, lokalci pokušavaju uhvatiti korak.

Richard Lewis kategorizirao je poimanje vremena u različitim kulturama na linearno i multi-aktivno. Linearno se odnosi na shvaćanje života kao crte od točke A do točke B, obavljanja jedne po jedne stvari, korak po korak, pod vodstvom logike i činjenica, orijentirano na rezultate. U multi-aktivnom modusu djelovanje je vođeno intuicijom i emocijama, obavlja se više stvari odjednom i orijentirano je na ljude i odnose. Kako će se ekonomski model i prateći životni stil jednog prevesti u okolnostima drugog, ostaje za vidjeti. Promjena se čini brza i agresivna čak i za naša poimanja, a kamoli Rachidova koji još uvijek negdje gleda u nebo i čudi se avionima.

Ne radi se pritom o orijentalističkom romantiziranju Istoka i sljepoći na lokalne probleme, već propitivanju onog iskonskog u ljudima, pronalaženju ravnoteže između Karim Abouelnage koji promovira kapitalističke horore o ustajanju u 4:30 i radnom danu isprogramiranom do svake sekunde te njegovog zemljaka Salaha koji se probudi u 4:30 za molitvu da bi se vratio spavati, Alhamdulilah. Orhan Pamuk tvrdio je kako, osim oslobađanja od vjerskih okova, nitko nije bio posve siguran što to Zapad dobro donosi.

Pa opet, možda su ovo tek kratkoročne pobjede. Sva esencija istočnjačkog poimanja vremena sadržana je u afganistanskom dočeku Amerikanaca: ”Vi Zapadnjaci imate satove, ali mi imamo vrijeme”. Možda dobivate bitke, ali ne i rat. Možda se Zapad kakvim ga znamo urušava u panici sam pod sobom kao i njegova prevelika očekivanja, gladne oči, instant rješenja i roba kratkog roka koju štanca kao dokaz svoje nadmoći: masovnu, kratkog roka i praznu od sadržaja. Neukrotivi Mediteran i Istok, kolijevke civilizacije, smireno predani univerzumu i zvijezdama, ostat će tu još dugo.

Zato mi ovdje u pustinji, pred zidom kamene kuće na kojoj stoji reklama ”Always Coca Cola”, padaju na pamet Zuko Džumhur i njegove riječi: ”Kroz život treba proći lagano. Ovo je ipak stanica na putovanju ka vječnosti.” Ne znam tko će se zadnji smijati, ali Rachid bi se složio, i meni dovoljno.

Autorica putopisa i fotografija: © Lidija Čulo

Izvor: H-alter.org


O autorici:

Lidija Čulo ima 10-godišnje iskustvo u novinarstvu i medijima – od web novinarstva, preko uređivanja društvenih mreža do izvršnog uredništva. Do sada je obišla Kubu, Tunis, Maroko, Englesku, Irsku, Austriju, Slovačku, Sloveniju, Mađarsku, Italiju, Maltu, Srbiju, BiH, Rumunjsku, Palestinu, Izrael, Jordan i Istanbul. Sve objavljene putopise možete pročitati na linku . Lidijin rad možete pratiti i na Instagramu.