LJUBAV NA ANIMAFESTU 2021: OD LOTTE REINIGER I IGLIČASTIH ODNOSA DO VIRTUALNIH STRASTI I POSTMODERNIH PREKIDA

Ljubav između dva ljudska bića tema je koja zaokuplja svakoga od nas, pa tako i mnoge umjetnike. Nebrojena su djela nastala zbog čežnje, sreće, tuge i ostalih emocija koje nam donosi osjećaj ispunjene ljubavi. Ili njegov gubitak. Ljubav je pokretačka snaga iza mnogih budnih noći i jakih emocija izlivenih u verbalne ili vizualne bravure posvećene Njoj ili Njemu.

Animatori, naravno, nisu iznimka, pa Animafest Zagreb 2021 u izboru umjetničkog ravnatelja Daniela Šuljića donosi zbirku animiranih filmova vezanih uz tu lijepu i intimnu, ali katkad i duhovitu ili tešku temu. Raznovrsni program kroz tri cjeline i 8 segmenata nudi uvid u različite načine kojima su se autori uhvatili ukoštac s tim vječitim izazovom.

OD KLASIČNE LJUBAVI DO EROTIKE U ANIMACIJI

Prva cjelina bavi se klasičnom ljubavlju, prateći “kronološki” nastanak, vrhunac i kraj veze u segmentima “Kad smo se sreli”, “Plamen ljubavi” i “Slomljeno srce”. Vrijedi skrenuti pažnju na fantastični klasik Papageno velike Lotte Reiniger iz 1935. godine koji se u Tuškancu prikazuje s 35-milimetarske kopije, ali u ovoj cjelini nalazimo i svevremenske uspješnice kao što su Jednoga dana Marie Paccou ili Vukovi Rafaela Sommerhaldera. Neki filmovi donose urnebesno viđenje prekida, kao 12 godina Daniela Nockea, drugi su veći od života, kao što je bila sudbina glavnih junaka u U susjedstvu grada Joška Marušića, dok treći obrađuju ljubav preko mreže, specifičnu za današnje vrijeme – primjerice Bujica ljubavi Seana Buckelewa.

Vukovi

Vrijedi podsjetiti i na Animafestovu pobjednicu Yumi Joung (Ljubavne igre), kao i na dopadljivu minijaturu Kirsten Lepore Zdravo, stranče, Nemoguće figure i druge priče II Marte Pajek, Repete Michaele Pavlátove, Mravlju pjesmu Saše Svirskog, Dva na dva Jelene Oroz, Améliju & Duartea Alice Guimarães i Mónice Santos – radove redom omiljenih Animafestovih autora.

Bujica ljubavi

Druga cjelina “ménage à deux” posvećena je animatorskim parovima, umjetnicima koji su isprepleli svoje privatne i profesionalne živote zajedno kreirajući filmove. U toj tematskoj cjelini neki su od najpoznatijih supružnika i partnera iz povijesti i sadašnjosti animacije: izumitelji pinscreena (igličastih ekrana) iz 1930-ih Alexandre Alexeieff i Claire Parker (Noć na pustoj gori), Joy Batchelor i John Halas (Automania 2000) koji su obilježili sredinu 20. stoljeća, Olga i Priit Pärn čija je humana groteska daleko nadrasla estonske granice (Piloti na povratku kući), Abi Feijó i Regina Pessoa koji su obilježili portugalsku animaciju (Tragična priča sa sretnim završetkomi), dva puta za Oscara nominirane majstorice gvaša Wendy Tilby i Amanda Forbis (Kad zora svane), Michelle i Uri Kranot (Šuplja zemlja) koji danas oduševljavaju VR projektima. Tu su i Paul i Sandra Fierlinger, Joanna Quinn i Les Mills, Ivana Bošnjak i Thomas Johnson, Chintis Lundgren i Draško Ivezić, Alison Snowden i David Fine, Ana Nedeljković i Nikola Majdak Jr., John i Faith Hubley, Emma De Swaef i Marc James Roels, Ru Kuwahata i Max Porter…

Futon

Za treću tematsku cjelinu “Požuda”, tj. erotiku u animaciji, nekad su se na festivalima rezervirali termini nakon ponoći. Ta je tabu tema dugo bila obrađivana prvenstveno kroz geg i humor. No u posljednjih tridesetak godina senzualnija, lascivnija i eksplicitnija oslikavanja tjelesne ljubavi postaju prihvaćeni standard. U skladu, pak, s velikim porastom broja autorica u posljednja dva desetljeća erotika zadobiva distinktivnu perspektivu, s daleko većom samosviješću te često i konkretnijom i hrabrijom reprezentacijom. Signe Baumane (Teat Beat of Sex Ep. 1-3) zajedno s Joannom Quinn (Ženski provod) predvodnica je generacije koja je započela ovaj obrat koji se danas na novi način odražava i u filmovima mlađih autorica poput Renate Gąsiorowske (Mačkica), Lori Malépart-Traversy (Klitoris) ili Sawako Kabuki (Nemoj reći mami).

Nemoj reći mami

Suvremeno žensko viđenje tijela i seksualnosti može se, međutim, protegnuti i na prošlost (Konkubinina gozba Hefang Wei) te poslužiti kao polazna točka posve idiosinkratične senzualnosti (Futon Yoriko Mizushiri). Posebni povijesni, dakako izrazito nekorektni kuriozum predstavlja pak američki pornografski nijemi film iz 1928. godine Eveready Harton u Zakopanom blagu grupe anonimnih autora. Navodno nastao kao projekt triju velikih studija za potrebe zabave u čast Winsora McCaya, film je razvijen u kubanskom laboratoriju te je izazvao salve smijeha pri prvom, dakako privatnom prikazivanju.

U oblikovanju tematskog programa ljubavi Danielu Šuljiću pomogli su Nancy Denney-Phelps, Margit Antauer Buba, Olivier Catherin, Olga i Michał Bobrowski, Matea Milić, Vivien Halas, Thomas Renoldner i Sabine Groschup.