fbpx

REGINA PESSOA: ‘MOTIVACIJA JE PUNO SNAŽNIJA OD IDEJE, JER ME VODI DO SAMOG KRAJA FILMA’

Portugal je u posljednjih 20-tak godina pokazao veliku dominaciju na području animiranih filmova. Među najvažnijim imenima koji su doprinijeli razvitku animirane filmske kinematografije svakako je Regina Pessoa. Ova nezavisna redateljica animacije rođena je 1969. godine u Coimbri. Diplomirala je na Sveučilištu za likovne umjetnosti u Portu, a kao animatorica u studiju Filmógraf počinje raditi 1992. godine. Svoj prvi film ‘A Noite’ (1999.) animirala je gravirajući gipsane ploče, a 2005. godine režirala je i animirala svoj drugi kratki film ‘Tragična priča sa sretnim završetkom’, projekt s kojim je osvojila tri nagrade u Annecyu i više od 50 drugih nagrada i priznanja na filmskim festivalima.

Kratki film ‘Stric Thomas broji dane’ koji je predstavljala na 29. Svjetskom festivalu animiranog filma- Animafest Zagreb,  autoričina je oda stricu Thomasu stvorena prema osobnim i vizualnim uspomenama. Film je posvetila skromnom čovjeku koji je vodio jednostavan i anoniman život kroz koji je pokazala da nije potrebno biti “netko” da bi se u životu postao poseban. 

Regina Pessoa je jedna od onih umjetnica koje ostavljaju snažan dojam odmah pri prvom susretu. Karizmatična, kreativna, emotivna i puna životne energije koju unosi u svaki svoj film. Njezine animacije su putovanje kroz ilustrativne trenutke života koje je vjerno prenijela na veliki ekran. Naracija, odabir glazbe i ilustracije koje stvara, s pravom ju stavljaju na pijedestal kao vodeću predstavnicu portugalske animacije.  Tijekom ovogodišnjeg Animafesta, razgovarali smo s Reginom o portugalskoj animaciji, svijetu filma u analogno i digitalno doba, te kratkometražnom filmu ‘Stric Tomas broji dane’ koji je posvetila svom stricu Thomasu.

Što te inspiriralo da uđeš u svijet filma i postaneš redateljica animiranih filmova?

Odrastala sam bez televizora i nikada nisam studirala animaciju.  Studirala sam slikarstvo u umjetničkoj školi, no moje obrazovanje je postalo jako skupo i počela sam tražiti posao koji bi mi pomogao da platim studij. Na umjetničkim radionicama sam upoznala neke ljude koji su mi preporučili studio koji je u potrazi za novim zaposlenicima. Po dolasku u Filmógraf, predstavila sam svoje crteže redatelju, a njegov komentar je bio:” Jako dobro, sutra počinješ raditi”. U početku sam započela s manjim zadacima, kao što su slikanje i crtanje. To je trajalo otprilike dva mjeseca nakon čega sam od redatelja dobila puno odgovornije i složenije zadatke. Budući da sam i to odradila kako treba, dao mi je priliku za prvu animaciju. Studirala sam i paralelno radila u studiju, no moj otac je oduvijek govorio da prvo moram završiti školovanje.

Po završetku fakulteta, animacija je preuzela slikarstvo i odlučila sam pratiti taj put. Nakon godinu i pol rada u studiju, redatelj mi je ponudio da se prijavim na natječaj s idejom za kratki film. Bila sam jako uzbuđena zbog prilike da napravim svoj vlastiti film. Pokušala sam organizirati svoje ideje, no početak je bio užasan. Što sam više pokušavala, to sam bila lošija. Redatelj studija je vidio da sam potpuno izgubljena i dao mi važan savjet, a to je da ne pratim slijepo pravila. Ako mi je nešto važno, trebala bi to predočiti sa svojim slikama, a ljudi će s vremenom prepoznati moj rad i posvećenost. To mi se činilo zanimljivo i počela sam razmišljati o svom djetinjstvu. Kad sam bila dijete bojala sam se mraka, pa sam sjećanja i viziju odlučila unijeti u ideju koji je postao moj prvi film.

Dakle, 1999. godine si režirala i animirala svoj prvi nezavisni film ‘The night’. Koja priča se krije iza ove animacije?

Priča se temelji na strahu od mraka, no to nije jedini strah koji sam imala. Bojala sam se i svoje majke koja je imala dijagnozu shizofrenije. Znala se pojaviti u mojoj sobi usred noći sa svijećom u ruci, a dok sam shvatila da je to ona, već bi se prestrašila. Bila je to kombinacija straha od mraka i moje majke, koja je također bila dio tog mraka. To je bila moja vizija koju sam htjela prenijeti u film. Kasnije sam shvatila da je njena namjera bila samo da provjeri jesam li dobro, no kad smo djeca, strah nas tjera da određene situacije tumačimo na različite načine. U filmu se također može čuti uspavanka koju je moja majka otpjevala. 

Foto: © Rui Farihna

Snimanje animiranih filmova 90-tih godina razlikuje se od načina na koji to danas radiš; od brojnih kreativnih mogućnosti do tehnologije koja olakšava proces stvaranja filma. Možeš li napraviti neku komparaciju između analogne i digitalne animacije? 

U tehničkom smislu, ne žalim zbog evolucije. Za svoj prvi film, koristila sam print od 35 mm i bilo je jako teško napraviti animaciju. Snimanje slike, pa slikanje, pa ponovno snimanje i tako unedogled. Bio je to slijepi proces, a rezultat bi bio vidljiv tek kad bi došli u laboratorij. Danas su moje tehnike napredovale, a vrijeme provedeno u umjetničkoj školi, kao i počeci u analognoj animaciji pomogli su mi da se razvijam. Uspjela sam napredovati u vizualnom smislu, ali sam zadržala svoj potpis. Drago mi je kad ljudi komentiraju neku sliku i odmah povežu da se radi o mom filmu. U doba digitalne animacije služim se softverom, no činjenica da sam počela s analognom omogućila mi je da rastem i napredujem u pozitivnom smislu.  

Kako izgleda kreativni proces stvaranja novog filma: od ideje, storyboarda do filmskog festivala? 

U glavi uvijek imam nekoliko koraka koje moram pratiti tijekom kreativnog procesa. Olakšanje je svakako stvarati animacije koje se temelje na osobnom iskustvu, nego pisati fikciju. Život sam posvetila vizualnim umjetnostima i nikada nisam učila pisati. Na početku sam bila izgubljena dok se nisam povezala s nečim što mi je poznato i u što vjerujem. Moji koraci su prvenstveno ideja, kao što je bilo s prvim filmom ‘The night’, no potrebna mi je i motivacija koja je vjerojatno puno važnije od same ideje. Motivacija za film koji sam predstavila u Hrvatskoj temeljila se na ideji da napravim animaciju s materijalima i sjećanjima na strica Thomasa i naš odnos. To je bila ideja, no motivacija je bila moja posveta njemu.

Motivacija je puno snažnija od ideje, jer to je ono što me vodi do samog kraja filma. Jako mi je važna i pamtim ju tijekom cijelog puta, pa i u trenucima kad se obeshrabrim. Treći korak je inspiracija, a može dolaziti od drugih autora, pisaca ili slikara. Nakon ideje, motivacije i inspiracije slijedi istraživanje, skiciranje i pokušaji. Potrebno mi je barem tri dana da počnem s projektom. Prvi dan skiciranja je jako loš, drugi još gori. Treći dan još uvijek pokušavam, no na samom kraju dana i tog kreativnog putovanja, počinju se nadzirati mali crteži koji obećavaju.

To je pokazatelj jedne male pobjede na putu kojim trebam i dalje koračati.  Nakon istraživanja u kojem pokušavam različite stvari, moram napraviti selekciju crteža. Potom slijedi storyboard, koji je jedan od najdražih koraka i detaljno ga koristim u montaži. Posvećujem veliku pažnju storyboardu i planiram svaku scenu u tom području. Nakon toga kreiram zid,  sa svim slikama, storyboardom i inspiracijom koji zovem svojim povjerljivim područjem. 

Kad je sve završeno, slijedi produkcija- dug proces i najvažniji dio filma bez kojeg ne bi niti postojao. Dolaskom na filmski festival čeka me novi izazov: jedan redatelj ispred velikog broja publike. Tada se potrebno sjetiti motivacije,  zašto sam htjela napraviti ovaj film i podijeliti tu priču. Jako sam sretna zbog filma koji sam prikazivala u Hrvatskoj, jer smatram da je ispoštivana motivacija koju sam imala, a to je da odam počast svom stricu kojeg sam jako voljela. Ispunjenje motivacije pruža mi osjećaj mirnoće i zadovoljstva. Ako se nikome ne svidi, meni se sviđa. Zbog osjećaja mira osjećam se ugodnije ispred publike.

Uglavnom radiš kratke animirane filmove, u koprodukciji s drugim zemljama. Koliko dugo traje snimanje i produciranje jednog filma? 

Budući da u filmovima koristim složene vizuale, ponekad je potrebno duže vrijeme i više novaca za produkciju nekog projekta. Koprodukcija mi ovdje pruža financijsku podršku, a drugi važan razlog zbog kojeg volim ovaj oblik suradnje je predstavljanje filmova u više zemalja. Kratkometražni filmovi nemaju tržite, mali je broj TV programa koji ih prikazuje, a nema niti toliko film festivala na kojima bi mogli biti predstavljeni. Ako u produkciju uključimo i druge zemlje, imamo više mogućnosti. Iza filma ‘My Uncle Thomas’ stoje tri zemlje: Portugal, Francuska i Kanada. 

Ljudi koji su uključeni u koprodukciju su ozbiljni profesionalci koji nastoje film napraviti što boljim. Kad radite osobni projekt, katkad je teško doći do srži priče koju želite predstaviti. Prednost je uz sebe imati druge ljudi, kao što su moji koproducenti koji me mogu uputiti na pravi put. U svakoj zemlji odrađujemo dio kreativnog djela, radimo s profesionalcima iz te zemlje, dijelimo iskustvo i od njih jako puno toga naučimo. 

U Hrvatskoj si predstavila kratkometražni film ‘Uncle Thomas, accounting for the days’. Radi se o izuzetno emotivnoj priči o vrlo važnoj osobi u tvom životu. Ispričaj nam nešto o svom stricu i ideji za film.

Kao što sam rekla u filmu, uvijek sam znala da je moj stric bio drugačiji i da se kao takav nije uklapao u ono što ljudi nazivaju “normalnim svijetom”. Imao je svoje opsesije i specifičan način života, no činjenica da nije bio oženjen i da nije imao stalan posao, pružala nam je mogućnost da puno vremena provodimo zajedno. Iako je imao 45 godina, dakle godina kao moj otac, imao je vremena za svoje nećake, igrao se s nama i uživao u tome.

Sa sobom je uvijek nosio nož, a kad bi odlazili u šumu, uzeo bi drvce i na licu mjesta nam izrađivao igračke. Njegova srdačnost, plemenitost i melankolija, duboko su me dotaknuli. Bio je tako plemenit i dobar čovjek, no nitko to nije shvaćao. Ovaj film je prikaz moje ljubavi prema njemu i činjenice da je cijeli život bio neshvaćen. Htjela sam svijetu pokazati da je moj stric bio junak, iako to nitko nikada nije znao. Stric Thomas je preminuo od moždanog udara prije nekoliko godina dok sam radila na jednoj koprodukciji u Francuskoj, a ovaj film je posveta njemu i našim zajedničkim uspomenama.

 

U KIC-u si održala predavanje o portugalskoj animaciji. Kao središnji filmski program na Animafestu, Portugal je pokazao nevjerojatan talent za animaciju. Koja je tajna uspješne animacijske scene u Portugalu?

Taj uspjeh je relativan pojam, jer Portugal nema industriju. Ono što imamo i zbog čega smo izuzetno sretni je mogućnost financiranja kratkih filmova. Sve je počelo u 90-tim godinama kada sam stvarala prvi film u studiju u kojem sam radila. Film je financiran uz pomoć portugalskog filmskog instituta i srećom, bio je to jako uspješan film. Kad nešto dobro počne, kreira se entuzijazam, pa je Institut postao stalan izvor financiranja za kratke filmove.

To je stvorilo generaciju koja je počela u 90-tim godinama i sada već postoje nove filmske nade koji su generacija poslije mene. Mislim da nemamo poseban talent, ali činjenica da imamo mogućnost financiranja, stvara veliku prednost i šansu da nešto stvorimo. Dobivena sredstva koristimo s velikom odgovornošću i predanošću kako bi na najbolji način predstavili svoju zemlju. Ako Portugal usporedim s Italijom u kojoj žive mnogi talentirani kolege koji nemaju ovu mogućnost financiranja, oni se svakako moraju više boriti kako bi napravili film.

Znam da nikada neću raditi dugometražni film, jer su pristup i koncept potpuno drugačiji. Smatram da se tamo ne uklapam i da je važno njegovati ono što radim , a to su kratkometražni filmovi. Kratkometražni filmovi su laboratorij ideja, slika i tehnike te se nadam se da će naša sloboda i dobri, kratki filmovi i dalje biti uspješni, kako na području Portugala tako i izvan njegovih granica. 

Što misliš o hrvatskoj animacijskoj sceni i kako bi je usporedila s portugalskom?

Umjetnički i nezavisni filmovi u Portugalu nastali su tek 90-tih godina, dok Hrvatska ima puno dužu tradiciju. Vi ste među prvim animacijskim školama u svijetu, dakle povijesno gledajući, Hrvatska ima puno važniji utjecaj u stvaranju animacije. Po pitanju rezultata, mislim da su naše zemlje poprilično slične. Imate strast za nezavisnom animacijom, a Animafest je dokaz te posvećenosti. Broj nezavisnih filmova, kao i mlade publike koja je zainteresirana za animaciju sličan je u Portugalu i Hrvatskoj. Zbog svega navedenog, mislim da se naše zemlje jako dobro razumiju i govore “istim” jezikom. 

Jedna si od najuspješnijih portugalskih redateljica u posljednjih 20 godina. Kako je biti uspješna žena u svijetu filma? Kakav je bio tvoj put?

U svijet filma ušla sam kroz animacijski studio i podršku producenta koji je kasnije postao moj suprug. On je oduvijek bio moj producent i naučio me svemu vezano za animaciju, što je jedan od razloga zbog kojeg nisam imala problema kao žena u svijetu filma. Osim što je sjajan profesor, izuzetno je draga i velikodušna osoba. U njegovim očima i srcu nema razlike između spolova i doista sam imala sreću upoznati osobu koja me uvijek podupirala u svemu. Drugi razlog koji smatram najvažnijim je moja posvećenost kratkometražnim filmovima u kojima nema velike financijske dobiti. U filmskoj industriji gdje su uključeni milijuni, žene imaju problem pronaći svoj put. Nema puno žena koje rade dugometražne filmove i serije, dakle to je pitanje novca i moći. 

Foto: © Rene Volfik

Nadam se da si uživala na ovogodišnjem Animafestu i u posjetu Zagrebu. Koji je plan za sljedeću godinu? Imaš li već ideju za neki novi film?

Sljedeći film će biti o mojoj majci. Kao što sam već ranije spomenula, moja majka je imala shizofreniju i to me inspiriralo da napravim film o njoj. Za mene je oduvijek bila mistična žena o kojoj mnogo toga želim ispričati. Postoji jedna vrlo simpatična stvar koju sam saznala kad je imala 80 godina. Dobila je artrozu i više nije mogla hodati, a budući da je prije toga bila hiperaktivna žena, u krevetu je postala jako frustrirana.

U pronalasku solucije da ju zabavim, otkrila sam da ima talent za crtanje. Počele smo zajedno crtati, a zbog dijagnoze shizofrenije ponašala se vrlo djetinjasto. Kontakt s njom nije bio kao s drugim starijim ljudima, više je nalikovao odnosu s malom djevojčicom. Zamolila bi ju da mi nešto nacrta i odmah bi se složila s tom idejom, upitala me što želim i započela svoj rad. Bila je jako entuzijastična u toj novoj ulozi, a osim toga bio je poseban i način na koji je počela crtati: žena 80-tih godina sa sela, počela je crtati na iPad-u!

Pripremila bi joj novi dokument, stavila iPad pred nju i samo joj rekla da koristi prste. Započela bi bez ijednog pitanja i crtala bez prestanka. Bila sam fascinirana s crtežima i skupila veliku kolekciju nevjerojatnih radova koje je napravila na kraju životu. Pomalo djetinjasti, ali vrlo upečatljivi i upravo te crteže želim koristiti u filmu koji će biti moj novi projekt. S istraživanjem počinjem sljedeće godine, ali još uvijek ne znam detalje o produkciji i zemljama koje će biti uključene u ovaj film.