VEČER ZA PAMĆENJE S MICHAELOM BUBLEOM

U ponedjeljak, 16. rujna 2019., u Hrvatskoj je prvi put nastupio omiljeni crooner današnjice, Michael Buble. Slavni Kanađanin zagrebačku je Arenu počastio svojim dolaskom iz drugog pokušaja, budući da je njegov koncert u Areni bio planiran i 2014. godine, u sklopu njegove tadašnje svjetske turneje. Koncert je iz nikad pojašnjenih razloga otkazan i prebačen u ljubljanske Stožice i tako ostavio dobar dio zagrebačke publike da pričeka još koju godinu za susret s ovim uistinu jedinstvenim glazbenikom.

S druge strane, ja nikad nisam požalila što sam te večeri otišla u Stožice. Do tada, moja platonska ljubav prema američkoj glazbi 50′ i 60′ godina postala je živ i opipljiv osjećaj prenesen glasom milenijskog Sinatre, kako ga danas mnogi običavaju zvati. Michael Buble, vlasnik 4 Grammyja i 10 studijskih albuma, na koncertu u Areni promovirao je svoj posljednji album „Love“, ali i povratak na glazbenu scenu nakon dvogodišnje stanke koju je uzeo zbog bolesti svoga šestogodišnjeg sina Noe.

Foto: © Miran Inhof

Iza njega su 4 svjetske turneje i pravo bogatstvo obrada svjetskih klasika koje su pjevali Frank Sinatra, Dean Martin, Mel Torme, Nat King Cole i danas živući Tony Bennet, kao i mnoštvo popularnog autorskog materijala poput pjesama „Home“, „Everything“, „Haven’t met you yet“, „Nobody but Me“, itd. Njegov božićni album „“Christmas“, najprodavaniji je božićni album u Velikoj Britaniji u 21. st., ali i ukupno drugo najprodavanije glazbeno izdanje 2011. godine, nakon Adelinog albuma „21“.

Michael Buble je glazbena vrijednost koja traje, a publika ju itekako zna prepoznati. Još kao dječak, u Burnabyju u Kanadi, preslušavao je brojne djedove ploče Elle Fitzgerald, Stevija Wondera, Franka Sinatre i ostalih, te već tada u srcu odlučio da želi postati pjevač i da je to vrsta glazbe kojom se želi baviti.

Na poticaj djeda Santangea, sa 17 godina prijavio se na natjecanje The British Columbia Youth Talent Search i pobijedio. Nakon godina pjevanja kao imitator Elvisa Presleyja u raznim mjuziklima u Kanadi, prijelomni trenutak za karijeru dogodio se kada je 2000. godine pjevao na vjenčanju kćeri bivšeg kanadskog premijera Briana Mulroneya gdje ga je uočio Grammyjem nagrađivani glazbeni producent i glazbeni izvršni direktor Warner Brosa, David Foster.

Foto: © Miran Inhof

Oduševljen onime što čuje, odlučio ga je uzeti pod svoje okrilje. Ovaj moćan glazbeni dvojac bio je čvrst u odluci da neće stvarati „tribute albume“, već će se prema toj vrsti glazbe odnositi s ljubavlju i poštovanjem, ali i prožeti je duhom i energijom koja neće pripadati nijednoj glazbenoj eri. Iz današnje perspektive sa sigurnošću možemo reći da su u svojoj namjeri i više nego uspjeli, davši svjetskim glazbenim klasicima svježu notu njihove, već ionako pripadajuće bezvremenosti.

Za razliku od prošle turneje u kojoj smo imali priliku vidjeti razigranu scenu, pomičnu pozornicu i mnoštvo efekata , Michael nas je ovoga puta počastio intimnom atmosferom, kako i sam naziv turneje nalaže – „An evening with Michael Buble“. „Večeras ovdje nećete vidjeti pirotehniku, neće zvijezde padati s neba jer ono što vrijedi je glazba.“ – rekao je već na samom početku koncerta i najavio da će se družiti s nama u „old fashion“ maniri, na kakvu smo pomalo već svi zaboravili.

Foto: © Miran Inhof

Naviknuti na beskrajne efekte na glazbenim događanjima, na trendovske trikove koji nas mame na reakciju i provociraju nam emocije, Michael nam je prišao tek iskoračivši na pozornicu i pustivši glas. Dvoranom su se prelili stihovi legendarne pjesme Anthonyja Newleya – Feeling good, a publika je dobila na vremenu da zagrije svoje motore i privikne se na činjenicu da će ovo biti jedno intimno druženje s vrhunskim glazbenikom koji je u svom nastupu primat odlučio dati glazbi i kontaktu sa svojom obitelji – kako iz milja zove svoje fanove.

A tako je uistinu i bilo. U kombinaciji s vrhunskim izvedbama, isto tako vrhunskih pjesama poput „My Funny Valentine“, „I only Have Eyes for you“, „Sway“ „When I Fall in Love“ i ostalih, večer je bila prožeta njegovim prisnim obraćanjem publici, neprestanim dodirivanjem ruku i zbijanjem šala. Na pistu su se povremeno spuštale svjetleće lanterne koje su nas u kombinaciji s njegovim orkestrom od 36 vrhunskih članova u mnogim trenucima vodili u neka daleka, mirnija i ljepša vremena.

Foto: © Miran Inhof

Michael je još jednom pokazao da njeguje kako izvrsnu američku glazbenu ostavštinu, tako i (za današnje okolnosti) izuzetno kvalitetan odnos s publikom. Njegova laka i prirodna interpretacija i neposredan kontakt s publikom znak su da je iza cijele njegove pojavnosti mukotrpan i dugotrajan rad koji rezultira vrhunskom lakoćom u kretanju kroz glazbu i njenom prijenosu publici. Iako nas je nasmijao rečenicom da dan danas pjeva pod tušem i zamišlja kako mu se suci na glazbenom natjecanju Voice oduševljeno ustaju, a publika gromko plješće.

Ključni trenutak koncerta bila je izvedba njegove autorske skladbe „Forever Now“ koju je posvetio svom sinu, ali i vremenskom crtom dječje sobe koja se prikazivala na video zidu i u kojoj se kroz pjesmu mijenjao namještaj, sve do trenutka kada je ostala potpuno prazna, a kojom je želio poslati poruku o prolaznosti života i postojanosti ljubavi koja i je misao vodilja cijele sadašnje turneje. Približivši se publici oko B pozornice, ispričao je priču o svojim besplatnim nastupima po klubovima kada je imao 16 godina, koju je predočio u nastupu sa sljedećih nekoliko pjesama – „Buona Sera Signorina“, “Just a Gigolo / I Ain’t Got Nobody“ i “You Never Can Tell“, pretvorivši Arenu na nekoliko minuta u atmosferu intimnih klubova u kakvima je 90-tih godina i sam nastupao.

Foto: © Miran Inhof

Zanimljivo je bilo pratiti transformaciju publike koja je, vjerojatno nenaviknuta na neobičnu normalnost u kojoj je koncert započeo (izostali su vatromet, bljeskovi i beskrajni efekti koji najavljuju izvođača), postajala sve razdraganija i dirnutija kako njegovim vokalnim sposobnostima, tako i njegovom pristojnošću, šarmom i istinskom prisutnošću u trenutku u kojem se nalazi. Moj osobni vrhunac večeri bila je izvedba legendarne „Cry Me a River“ koja je svojom dramatičnošću u njegovoj sjajnoj izvedbi poslužila kao vrhunac večeri u kojoj smo sve što je slijedilo nakon toga osjećali kao bonus.

Buble je sa sobom donio pozitivu na kakvu nismo navikli. Pozitivu koja je ostala još dugo nakon što nas je pozdravio s emotivnom izvedbom pjesme „Always on My Mind“. U ovom nepristojnom svijetu u kojem nedostaje poštovanja, kvalitete i skromnosti, obogatio nas je upravo podsjetnikom da je navedeno, usprkos svemu, i dalje na najvišoj cijeni. U kombinaciji sa čarobnom glazbom, bolju poruku nam na svom odlasku nije mogao ostaviti.