fbpx

KAD SVIJET UGASI SVJETLO, SJEDIŠ LI U MRAKU?

Evo, poput mnogih, službeno slavim mjesec dana od dana kada je moje radno mjesto preseljeno za stol u mojoj sobi. Kao i druge moje kolege i kolegice, radim od kuće. To jako čudno zvuči, budući da se u posljednjih 11 godina koliko radim još nisam susrela s tim pojmom, kao ni sa puno drugih stvari s kojima se svi u posljednje vrijeme svakodnevno susrećemo.

Eto, život nas je ipak iznenadio i pokazao da je moguće izaći iz ustaljene rutine, da je moguće da mjesec dana ne vidiš svoj ured, a da to nije zbog godišnjeg odmora u kolovozu. Doduše, za to se poslužio opasnim razlogom poput širenja novog virusa, ali bez obzira na sve, u jednom danu stao je svijet kakvog smo poznavali i u kojem smo živjeli. Hoće li se on vratiti u obliku u kojem je postojao prije nešto više od mjesec dana i ako hoće, kada će to biti, to ćemo morati pričekati da bismo vidjeli.

Ako stavimo i ovaj virus na trenutak po strani, već duže vrijeme mi se čini da je potrebno nešto da nas zaustavi. A ljudi kao ljudi, ne mogu stati dok se ne upali crveno svjetlo. Dok ne shvate da im ususret ide nešto što bi im moglo nauditi, ili ih ne daj Bože, ubiti. Dok se ne upali crveno svjetlo kadri smo se beskonačno nesvjesno vrtjeti u svojim životima. Žonglirati sa beskonačnim dnevnim zadacima, trčati svaki dan u istom pravcu, često neprisutni u trenutku, misli zabijenih u neki svoj svijet.

Uvjereni da ništa ne možemo promijeniti, da je sila života jača od svake naše misli i pokušaja da nešto promijenimo. Ipak, često skriveni u udobnim foteljama svojih misli uvjereni smo kako će doći dan kada će se i naš život promijeniti, kada ćemo pokušati nešto novo, drugačije, kada ćemo napraviti nešto o čemu već dugo maštamo, sanjarimo i za čim žudimo. Nekako ipak, taj dan ne dolazi. Zauzeti smo od jutra do mraka. Umorni i iscrpljeni. Uvjereni da sami ponekad ne možemo rećiStop. Silazim nakratko s ove staze i posvećujem se onome što volim. Njegujem to, razvijam se i stvaramUživam. Živim. Nadam se i stremim. Trudim se, ne odustajem.

A život ide, sve brže i brže. Dok jurimo, gubimo djeliće sebe i ostavljamo ih negdje putem. Dok nam ne ostane bezglava vrtnja svakoga dana. Dana koji nalikuju onom prethodnom i mirišu na onaj sljedeći. Sve dok nam ne ostane samo to. Sve dok ta bezglava jurnjava ne postane smisao našeg života, pokušaj da preživimo, iz dana u dan.

Na svim semaforima na našem putu je žuto svjetlo, svugdje upozorenja da požurimo ne želimo li da nas nešto zaustavi. Dok se ne možemo odlučiti smatramo li zaustavljanje porazom ili luksuzom, ne pada nam napamet da ponekad ipak usporimo i nakratko zastanemo.

Sve dok jednoga dana svijet odluči stati, a mi nepripremljeni padnemo na guzicu. Pa je prvih nekoliko dana u redu, jer, dobro je došlo malo odmora. A onda počinje nemir. Apstinencijska kriza od gužve, žurbe i buke. Kretanja, obaveza, stresa. Kao da su nam otkinuli i ruke i noge i ostavili jedino ono na što  smo zaboravili i što smo potpuno zanemarili – vlastite misli.

Odjednom nam je zabranjen jedini život kakav poznajemo. Onaj u kojem nemamo vremena. Onaj koji nas je naučio beskrajnim opravdanjima pred samima sobom da od mnogih stvari odustanemo, da prihvatimo stihiju ne želimo li da nas pregazi. Onaj u kojem smo naučili prilagođavati se svemu što naiđe putem. Onaj koji nas je udaljio od sebe samih i sada ostavio da se pitamo kako je biti sa samima sobom.

Bez sredstava za eutanaziju misli. Bez obaveza koje služe kao sedativ za glavna pitanja u našem životu. U satima u kojima nakon puno vremena postajemo svjesni minuta. Gdje smo sada kada svijet stoji? Kako nam je u društvu samih sebe? Je li nam ostao sadržaj sada kada je svijet ugasio svjetlo? Kako provodimo dane? Čime okupiramo misli? Žudimo li za povratkom u normalu, ili živimo neku drugu, onu svoju? Jesmo li iskoristili ovu neobičnu, ali ipak priliku da se zakopamo negdje u sebe i izvučemo na površinu ono od čega smo odustajali, što smo odlučili zaboraviti?

Jesmo li se vratili nekim svojim starim strastima? Jesu li se vratile neke stare želje? Jesmo li se odvažili na neku promjenu? Jesmo li naučili nešto novo? Jesmo li napokon shvatili da ne želimo biti u mraku kada netko drugi ugasi svjetlo? Jesmo li pronašli ono svoje ili sjedimo u mraku?

Ovo neobično vrijeme tišine i dugih minuta u danu možda je blagoslov koji nam je svima bio toliko potreban. Da nam odmori noge od žurbe, da nam rastereti misli od košmara. Da nas ostavi same i gleda što ćemo. Kako ćemo. Da nam da priliku da se odviknemo od bespotrebnih dodataka kojima smo si opteretili život. Da nas prekine u konzumaciji i potakne u stvaranju. Da nam jednostavno da vremena da odlučimo što ćemo i kako dalje.

Do tada ostani doma. I pronađi sebe.

 

Blog: 33.etc

Foto: © Pexeles