fbpx

KAD TE LJUBAV PRONAĐE – PRIČA O JEDNOM PSU

Mislim da je ljeto najbolji trenutak za ispričati priču o jednom psu. Psu koji je nekada bio napušten, baš kao i neki koji je možda ovih ljetnih dana ostavljen od strane svojih vlasnika koji su, naime, morali otputovati na godišnji odmor. I dok ovo pišem, teško mi je zamisliti scenu da netko to zaista i čini, a još teže si predočiti sliku kako to zapravo i stvarno izgleda. Zaista, kako? Ljudi se spakiraju, odvuku svoje kofere do automobila, zalupe vratima bunkera i krenu, a pas ostane stajati nasred ceste tužna pogleda? Ili ga muž odvede negdje u neku obližnju šumu dok žena ne ispegla još tri majice koje mora spremiti u kofer? Kako god bilo i gdje god bilo, to je jedna od onih scena u životu koje ne mogu nikako vizualizirati. Koliko god se trudila. Badava. 

Uvijek sam htjela imati psa. Kad sam bila djevojčica, trčala sam za svakim psom i svakog htjela zagrliti. Znam da to nije bila baš najpametnija ideja, ali jednostavno je bilo tako. Ipak, živjeli smo u stanu i morala sam se zadovoljiti sa svojim mačkom Garfieldom koji je bio optimalna varijanta za našu kvadraturu. 

Kad čovjek odraste, uglavnom zaboravi na želje iz djetinjstva. Zaboravi da je jedva čekao odrasti kako bi ih ispunio, a onda kad odraste, žali za danima kad je bio dijete i mislio da je sve puno jednostavnije. Zapravo i nije sve tako komplicirano, ali jednostavnije nam je reći da je i time namiriti sva ona pitanja u nama. Pas je za mene bio jedna od onih želja koje su se rodile u dvorištu ispred zgrade. S godinama je porasla i kvadratura stana, a imala je i onaj savršeni dodatak koji je nedostajao za psa – terasu!  

Nikad neću zaboraviti popodne kada smo Miro i ja stigli u riječki azil. Odmah s naše lijeve strane naišli smo na boks sa štencima. Azil je bio pred zatvaranje za taj dan, ali odlučili smo doći barem pogledati psiće, spremni vratiti se sljedećeg dana i jednoga udomiti. Stala sam na ogradu i lutala pogledom od jednog do drugog, izgubljena u idealnom svijetu svojih misli kako bi ih rado uzela sve.

Svi su gledali prema nama svojim umilnim očicama, ali samo jedna čupava loptica se zatrčala prema ogradi, razigrano skakala u želji da je pomilujemo po glavici, a ja sam u njezinim očima pročitala ono što vidim i dan danas kad je pogledam– Ja sam tvoja. Ne traži dalje. Dlaka joj je bila vunasta i oštra, nije mogla imati više od dva mjeseca. Pomilovala sam je po glavici i viknula volonterima da se vidimo sutra, zaboravivši u tom trenutku da je sljedeći dan Uskrs i da ćemo zbog toga morati pričekati još koji dan. 

Kada smo Miro i ja nakon azila sjeli u kafić popiti kavu, suze su nam gotovo istovremeno krenule niz lice. 

„Uzet ćemo Čupu.“, rekao je, i tako je Čupo dobila ime. Te iste večeri u Rijeci je bilo jako nevrijeme, a mi smo večer proveli pitajući se gdje je sada i je li dovoljno zaštićena od silne kiše i grmljavine koja se čula izvana. Bilo je teško vjerovati da smo se s jednim psom uspjeli toliko povezati na prvi pogled, intenzivnije i iskrenije nego s mnogim ljudima. 

Kada smo se nakon dva dana vratili u azil, štenci iz boksa na ulazu trčkarali su uokolo, ali nigdje nisam vidjela čupavu lopticu koja nas je radosno došla pozdraviti prije dva dana. Upitali smo volontera gdje je, a on je rukom pokazao u pravcu drvene kućice unutar ograde pored kojeg je ležala Čupo. Volonter nam je priopćio da je takva već dva dana, da samo leži, ima proljev, gliste i da je potpuno nemoćna.  

„Uzet ćemo je.“ Nije bilo dvojbe. Njene očice nisu skakutale kao onog dana, bila je skoro obamrla. 

„Ima ovdje i drugih lijepih zdravih pasa, jeste li sigurni? Pogledajte!“, začuđeno nas je promatrao volonter kojem očigledno nije bilo jasno zašto uzimamo psa koji je u najlošijem stanju. 

Ipak, mi smo znali da smo došli po nju. Ona je odabrala nas i tako nam samouvjereno rekla da je naša. Ta nezgrapna mala lopta oštre dlake pokazala je da nam pripada. Na svoj šašavi, nespretan način izborila je ljubav već u prvom kontaktu. 

Smjestili smo je u kutiju i krenuli prema kući. Dva dana smo samo gledali u nju, a ona je nemoćno ležala i jedva otvarala oči. Nije htjela ni jesti ni piti. Prvu večer smjestili smo je u hodnik na mekani jastučić i ostavili vrata spavaće sobe otvorenima da ona vidi nas, a i mi nju. Nije prošlo nekoliko minuta, ušetala je u sobu i legla na pod s moje strane kreveta. Od te večeri do danas spava na istom mjestu. Kada se osokolila prvi put izaći na terasu i gromko zalajala, znali smo da je dobro. Neumorno laje i dan danas.  

Sljedećih nekoliko dana počela je jesti, ali uvijek  je ostala izbirljiva što se tiče hrane. I dan danas se uznemiri kada vidi štence. Ljude obožava i potpuno im vjeruje. Nekako volim misliti da su ti obrasci posljedica onoga što je proživjela, iako sama sebi govorim da se posljedice njezinih iskustava razlikuju od naših, iako ponekad izgleda da su potpuno jednake. 

Danas ima osam godina i naš život bez nje bio bi nezamisliv. Prošli smo razne faze zajedno, pa je tako i bilo dana kada joj nismo mogli posvetiti toliko pažnje kao ovih ostalih, ali ona i dalje nije mijenjala zahvalnost u svojim očima. Ona je tu da nas podsjeti da je sadašnji trenutak u životu sve što imaš, da treba skakati od sreće do stropa kada se osobe koje voliš vrate kući, da često nema ljepše stvari nego kad te netko pogladi po glavi ili kriomice da žlicu Nutelle, da je vrijeme nestalan pojam i da mu ne bi trebalo pridavati toliko pažnje, da je voljeti nekoga tako snažno kao što ona voli hrabrost i jedino bitno u životu.  

Ponekad mislim da je ona spasila nas isto onoliko koliko smo mi spasili nju.  

Ponekad za ljubav treba posegnuti samo do najbližeg azila. I to po onu ljubav koja vas baš nikada neće razočarati ili ostaviti same. Čupo je za nas ta ljubav. Zbog nje vjerujem da ljubav na prvi pogled zaista postoji. 

Foto: © Jana Krišković Baždarić

Blog: 33etc.


Pročitaj još:

USAMLJENOST MOŽE UZROKOVATI DEPRESIJU KOD PASA

PREDIVNE EUROPSKE PLAŽE NA KOJIMA SU PSI DOBRODOŠLI

SVJETSKI DAN NAPUŠTENIH ŽIVOTINJA POZIV JE ZA POMOĆ I PROMJENE NJIHOVIH ŽIVOTA