ŠTO POSJETITI NA MALTI: VALETTA, POPEYE VILLAGE, MDINA & MARSAXLOKK

“Adela idemo?” – otvaram WhatsApp poruku jednog jutra u kolovozu.

“Andrea idemo!” – odgovaram.

Tako smo se nas dvije odlučile za put na Maltu, bez ikakvih pretraživanja, razmišljanja, istraživanja destinacije… Uplatile smo novac za let i smještaj i zaboravile na putovanje sve do listopada.

Sjedile smo jednu subotu u omiljenom kafiću u Samoboru te je jednoj od nas palo na pamet “Hej, pa mi za desetak dana krećemo na Maltu!” (ženski mozak).

Jedino što je ovako neentuzijastično i ležerno prošlo bio je dogovor. Ono što smo doživjele na putu do Malte i na samoj Malti nismo mogle ni pretpostaviti.

ZAGREB – TRST

Prije nego što počnete čitati dalje, vrlo je bitno da imate u vidu da je moja prijateljica Andrea paničar, a ja sam s druge strane flegmatik.

Letjele smo iz Trsta pa smo iz Zagreba krenule autobusom. Vozio nas je stariji striček, svega nas je nekoliko bilo u tom busu. Putovale smo noću te se nikako nismo uspjele naspavati. Uzele smo raniji bus kako bismo bile sigurne da nećemo zakasniti na let koji je bio u 16 h. Razgledale smo Trst, popile kavicu na trgu i zaputile se ranije prema autobusnom kolodvoru kako bismo sjele na bus koji nas je trebao dovesti do aerodroma.

Bus je već trebao stići na peron na kojem smo čekale, ali busu nije bilo ni traga. «Adela zašto ga još nema, već je trebao biti tu?!», «Andrea daj se smiri, ne voze oni na sekundu, sad će doći, ne paničari.» Bus nikada nije stigao, stajale smo na pogrešnom peronu. Idućim busom na koji smo sjele stigle smo u minutu na let.

TOUCHDOWN MALTA

Nakon 16 h bez spavanja sletjele smo na Maltu. Uzele smo Bolt te sam se zaputila do suvozačkog mjesta. “Ti ćeš voziti?” – upitao me vozač. “Ne?” – odgovaram zbunjeno, otvaram vrata te mi brzo postaje jasno o čemu je riječ. Naime, na Malti vozač sjedi na desnoj strani! Taj smo dan još razgledale grad u kojem se nalazio naš hotel. Osjećale smo se kao da ne znamo gdje smo.

VALLETTA

Glavni nam je cilj bio razgledati i posjetiti što je moguće više lokacija. Idući dan smo se odmah zaputile prema glavnom gradu – Valletti. Da se razumijemo, nismo imale nikakva očekivanja jer nismo unaprijed gledale što nas gdje čeka. Kao što ste možda već i mogli pretpostaviti, iznajmljivanje auta je brzo palo u vodu jer smo zaključile da ni jedna od nas nije sposobna voziti na suprotnoj strani. Autobusna karta iznosi 1.50 eura te se tom kartom možete voziti po cijelom otoku (jedan smjer). Do Vallette smo stigle trajektom, koji, jednako kao bus, uopće nije skup.

A grad? Odakle uopće početi?! Iako je bila posezona i vremenske prilike baš i nisu bile obećavajuće, grad je vrvio turistima. Bogatstvo i ljepota ovog grada ostavile su nas bez daha, zato ni ne čudi da je cijeli grad pod UNESCO-vom zaštitom. Google Maps nam je bio najbolji prijatelj, gubile smo se otprilike 10 puta dnevno.

U restoranu, gdje smo jele malteški specijalitet Stuffat tal fenek (zečji paprikaš) i pile malteško vino, radio je Makedonac, u zlatarni Crnogorac, a u Starbucksu isto Makedonci. Andrea je isprobala i desert Pastizzi (tijesto punjeno ricotta sirom).

Tradicionalno malteško jelo ‘Stuffat tal fenek’

Grad smo prošle uzduž i poprijeko. Hodale smo i do Upper Barrakka Gardens s kojih se pruža predivan pogled na The Grand Harbour. No, tamo je toliko puhalo da je bilo nemoguće duže se zadržati na tom mjestu.

POPEYE VILLAGE, MDINA

U hotelu nismo zapravo ni boravile, tamo smo doručkovale i prespavale. Idućeg smo se jutra zaputile u Popeye Village, mjesto gdje je sniman istoimeni film Popaj s Robinom Williamsom u glavnoj ulozi. Mjesto je zapravo filmski set. Ulaznica je koštala 10 eura, a uključivala je razglednicu, fotografiju u gradiću i kokice.

Bile smo toliko gladne da smo kokice jele kao da nikad u životu nismo ništa jele. Pokušala sam zatražiti još jednu kutiju, ali je kokičar totalno izignorirao moj pokušaj. Vjerovali ili ne, vjetar je toliko jako puhao da smo mi zapravo bile zadnji posjetitelji koje su pustili u gradić.

Prvi put je nekoliko kilograma viška dobro došlo jer je moja sitna Andrea jedva uspjela doći do izlaza da je vjetar ne otpuše. Imale smo sreće što smo uspjele ući u gradić jer je put do istog bio dosta dug pa bi se ispostavilo da smo se uzalud uputile tamo.

Nakon Popeye Village-a zaputile smo se u Mdinu – stari glavni grad Malte. Grčevito smo tražile mjesto gdje bismo pojele nešto. Odluka je pala – malteški burger (dodatni sastojci: sir ricotta i prefine malteške kobasice). Site i sretne, zaputile smo se u daljnje razgledavanje grada. Ne biste vjerovali koliko Malta ima crkava, crkvica i katedrala. Izgledaju sasvim specifično, apsolutni miks stilova.

Vrijeme je bilo apsolutna katastrofa. Nosile smo kabanice te smo se često osjećale i izgledale poput vreća za smeće. Gospodinu na šalteru uspjele smo objasniti da smo studentice te nam je dao jeftinije ulaznice (jeej) za razgledavanje St Paul’s Catacombs. «Andrea, kaj su tu čak i Rimljani bili?», «Vidiš da očito jesu». Naime, stvarno nismo bile svjesne činjenice da Malta ima tako dugu i bogatu povijesnu baštinu. Obišle smo katakombe (podzemne grobnice) i zaputile se nazad prema hotelu.

Ušle smo u bus koji se pokvario, a idući smo čekale satima na kiši i vjetru. Dnevno smo znale prohodati i do 14 km.

ZADNJI DAN, MARSAXLOKK

Let nam je bio u 16 h, ali smo zadnji dan još imale u planu posjetiti gradić Marsaxlokk. Bile smo toliko ponosne na našu pametnu ideju da kofere ostavimo na aerodromu kako ih ne bismo trebale vući po busu i gradiću pa taj dio moram i ovdje istaknuti. Andrea je uvijek pratila na Google Mapsu gdje se nalazimo i idemo li u pravom smjeru. Ja sam samo govorila «ma sigurno idemo u dobrom smjeru» (čak i kada to apsolutno nije bilo tako). Marsaxlokk je mali, tradicionalni ribički gradić. Možete sjesti uz rivu i pojesti svježe upecanu ribu.

Poznat je po šarolikim ribičkim brodićima luzzu. Kupile smo neke od tradicionalnih slastica na štandu na rivi. Slastice su bile od datulja, badema i čokolade te je najbolje bilo to što smo ih mogle i degustirati.

NE MOŽEMO SE VRATITI U ZAGREB

Još smo za vrijeme boravka na malteškom aerodromu uočile da ne postoji bus kojim se možemo vratiti u Zagreb. Nije nam bilo ni na kraj pameti da ne postoji bus iz Trsta za Zagreb poslije 18h. Krenule smo od aerodroma u Trstu do centra Trsta te pretraživale sve moguće opcije prijevoza. Pronašle smo FlixBus koji je iz Trsta trebao krenuti u 00:50.

Već smo bile vidno iscrpljene od puta. Otišle smo do centra te smo sjele u pekaru i odlučile pričekati bus. Gotovo ništa nije više radilo, a vani je bilo dosta hladno. Krenule smo prema kolodvoru, kada je stigla obavijest da će bus kasniti preko sat vremena. Nervozne i umorne vratile smo se do centra, sjele u jedini kafić koji je još uvijek radio.

Odjednom dolazi obavijest da bus ipak kreće ranije. Protrnule smo. Bus je trebao krenuti s perona za 3 minute, a nama je trebalo oko 15-tak minuta da uopće dođemo do kolodvora. Panika. Trčimo s koferima i stvarima do kolodvora, ugledamo bus koji upravo napušta kolodvor te ga u zadnjem trenutku zaustavljamo i ukrcavamo se. Teško je opisati koliko smo bijesne tada bile.

Još je teže opisati sreću koju smo osjetile kada smo napokon prošle granicu i vratile se u Lijepu Našu.